10 godina kasnije: što zapravo ostaje nakon diplome (a što ne)
Danas je 10 godina otkako sam diplomirala.
DESET. GODINA. OD. MOJE. DIPLOME. IZ. DAMS. GLAZBE.
Svaki dan koji prolazi čini se kao da napreduješ kroz faze, stvari koje trebaš napraviti, misli i sve ono što ti svakodnevica stavlja pred tebe.
A onda jednog dana tvoje buduće “ja” napravi skok, pogleda unatrag i — hop! — shvati da je vrijeme prošlo puno brže nego što ti se činilo dok si ga živjela.
Često se osjećamo samo kao profesionalni kolekcionari neuspjeha i propuštenih prilika.
Ili barem sam se ja tako dugo osjećala.
Pogotovo zato što su mi glasovi u glavi stalno govorili:
“Moraš odrasti.”
“Moraš stati čvrsto na noge.”
“Nađi pravi posao.”
“Nije vrijeme za tvoje snove.”
“Izaberi JEDNU stvar.”
“Ne možeš raditi sve odjednom.”
“Moraš misliti na novac.”
I sve to vrijeme, te glasove sam stvarno slušala.
Ali onda sam otkrila jednu stvar:
nisu bili moji.
Bili su to ljudi koji su, dijeleći te misli, pokušavali zaštititi me.
Samo što sam se s vremenom sve više udaljavala od same sebe.
Od svoje duše.
Od onoga što zaista jesam.
Prije dvije godine shvatila sam još jasnije: moja duša je patila jer sam se predugo udaljila od umjetnosti.
Sve dok se nisam potpuno izgubila u toj “mračnoj šumi” (cit.) koja je postala svakodnevno nezadovoljstvo zbog toga što nisam uspjela.
Slala sam životopise kako bih se vratila pisanju, kako bih radila sve ono zbog čega sam se zaista osjećala dobro.
Uvijek bih bila korak do vrata…
ali ta vrata su se uvijek zatvarala.
Stalno sam gledala druge kako pronalaze posao, napreduju u karijeri, sviraju koncerte i organiziraju uspješne događaje, a da nikada nisam stvarno razumjela što oni imaju, a meni nedostaje.
“Nisam glupa. Imam puno iskustva, imam volju, izuzetno sam fleksibilna… Naravno, različita su, ali zašto ne vide da to može biti velika prednost umjesto razloga da me svaki put odbiju?”,
govorila sam sebi nakon svake odbijenice i svakog maila bez odgovora (kakav je to običaj, taj ghosting, stvarno).
I zaista, radila sam svašta…
od čuvanja djece do podučavanja jezika punih 16 godina,
od televizijskih emisija do radijskih programa,
od digitalnog marketinga do call centra…
U biti, nikada nisam stajala.
Zatim sam otkrila nešto za što još nisam znala da će mi zauvijek promijeniti život.
godine prijavila sam se na Youth portal Europske komisije kako bih istražila projekte Europskog korpusa solidarnosti (prije SVE — Europska volonterska služba — sada ESC).
Rekla sam sebi:
“Više ne tražim posao.
Prijavljujem se samo na projekte europskog volontiranja koji me zanimaju.
Prvi koji me prihvati, idem.”
I tako je i bilo.
Prvo 5 tjedana kratkog timskog projekta u Domžalama (Slovenija, blizu Ljubljane), a odmah nakon toga 5 mjeseci dugoročnog projekta u Vukovaru, u YPGD-u.
Zatim godinu dana Univerzalne civilne službe u Stranaidei gdje sam se bavila istraživanjem, prijavama, praćenjem i jezičnim mentorstvom drugih volontera.
Yes. Usred Covida.
Zatim sam 2021. dobila i svoj Youthpass kao mentor volontera ESC-a.
Zatim još dvije godine rada na pisanju, lekturi i UX-u nove platforme General Training za volontere ESC-a.
I onda moje (ponovno) preseljenje u Vukovar u svibnju 2022. (i u Vinkovce u rujnu iste godine) kako bih sudjelovala u programu Erasmus za mlade poduzetnike u Mladi protiv gladi i naučila kako pokrenuti svoju prvu djelatnost u području trećeg sektora.
U međuvremenu sam organizirala i dvije Time To Move kampanje te sudjelovala u hrvatskom Eurodesku kao predstavnica YPGD-a.
Od čega sam sada… i sama postala mentor volonterima.
A onda sam odjednom shvatila da sam pohađala i europsku jezičnu gimnaziju! A da toga nisam ni bila svjesna, upravo sam zatvorila krug.
I tu, gledajući unatrag, shvaćam jednu stvar.
Nije bilo da “nisam išla nikamo”.
Gradila sam nešto, a da još nisam znala kako se to zove.
Godinama sam mislila da sam nedosljedna.
Raspršena.
Osoba koja pokušava tisuću stvari, a nijednu ne dovodi do kraja.
U stvarnosti, radila sam točno ono što mi je trebalo:
spajala sve dijelove.
Glazbu.
Pisanje.
Rad s ljudima.
Europske projekte.
Digital.
Youth work.
Samo što, kada tako radiš, dugo vremena izgleda kao da samo… vrtiš se u krug.
Jer to je ono što ti govore da trebaš raditi: izabrati jednu stvar, zar ne?
Sve dok se u jednom trenutku nešto ne posloži.
Pitala sam se:
“A što ako poanta nije odabrati samo jednu stvar, nego pronaći JEDAN sustav koji omogućuje da radim sve (i to dobro)?”
Jer u suštini, ja sam pluralna.
U svemu.
Uvijek sam radila više stvari istovremeno i ta moja mentalna hiperaktivnost mi donosi veliko zadovoljstvo i užitak.
I tada shvatiš da nisi bila izgubljena.
Samo si stvarala nešto što još nije postojalo.
Nešto što stvarno govori o tebi.
Što zna kako razmišljaš, kako se krećeš, kako stvaraš.
Što sluša druge, naravno, ali na kraju kaže:
“Hvala na savjetu, ali radije ću nastaviti svojim putem.”
Dugo sam željela nešto ovakvo.
A onda sam shvatila da to moram stvoriti. JA.
Jer to nitko ne bi napravio za mene.
Jer me nitko u svijetu rada ne bi prihvatio ovakvu kakva jesam.
Za mene, ta “stvar” danas ima ime:
Rockemy Lab .
I budući da, unatoč svemu, nikada ne mogu misliti samo na sebe, ta “stvar” nije samo moja: ona je za one koji se nikada nisu osjećali dovoljno, previše ili premalo.
Za one koji su se osjećali nepripadno.
Za one koji žele nešto napraviti — ali ne znaju odakle početi.
Zvuči poznato, ha?
Pa, dobrodošli.
Napokon ste i vi pronašli svoju početnu točku.
Ovdje sam s vama, za vas, da to podijelim s vama.
Što trebaš napraviti?
Ma jednostavno.
Prvi korak je prijaviti se dolje na listu čekanja kako ne bi propustila službeni početak Rockemylettera.
Hoće li se isplatiti?
Mislim da hoće.
Ali to ću prepustiti tebi.
Ali da bi mi to mogla reći… moraš je pročitati.
A da bi je pročitala… moraš se prijaviti, zar ne?
Pa prijavi se, ajde.
Jer od danas se mijenja glazba.
Vidimo se tamo.
Ciao.
